Kako da podstaknemo rast bilo kojeg sektora?

Uobičajeni odgovori su da država treba da:

  • daje subvencije
  • bespovratna sredstva
  • oslobodi nove biznise poreza i doprinosa
  • daje garancije

Ako država odobri sve ovo i imamo 1000 novih kompanija koje su ušle u biznis sa 0% rizika, kakve garancije imamo da će barem 5% uspjeti da razradi biznis? I da nastavi da živi i raste bez pomoći kasnije.

Bitno pitanje koje se često zanemaruje kod intervencija je da li imamo postojeće tržište u tom sektoru i kompanije koje rade.

Uzmimo IT za primjer. Imamo 200 kompanija koje se bave razvojem softvera, računajmo da su se razvile samostalno bez intervencija. U jednom momentu država odluči da kroz grantove i subvencije pomogne rast IT sektora.

Šta se dešava sa tržištem u tom momentu?

Dešava se da kompanije dobijaju novac za džabe, novac koji nisu zaradile tržišnom utakmicom i za koji ne polažu račune nikome. Onda one počinju da angažuju ljude, rade projekte sa tim novcem i vještački vrše pritisak na to tržište.

Dolazimo do toga da kompanije koje tržišno rade i plaćaju poreze bivaju ugrožene od kompanija koje su njihov novac dobile na poklon (novac koje su ove prve uplatile u budžet).

Složićete se da nema puno logike u ovome i da se dešava sve suprotno od onoga što je bio cilj subvencije.

U ovom slučaju subvencije su štetne, evo kako je jedan takav scenario prošao u Srbiji https://startit.rs/continental-drzavne-subvencije/.

Sa intervencijama treba oprezno

U nekim slučajevima neophodna je intervencija države, kao tokom korona krize za pogođene sektore. U normalnim okolnostima većina sličnih intervencija su štetne.

Miješanjem države vrše se pomjeranja na tržištu, koja dugoročno uništavaju dobre kompanije, a guraju kompanije bolesnike naprijed.

Primjer iz Srbije koji sam gore naveo je rezultirao povlačenjem iskusnih ljudi iz IT kompanija i blokiranjem njihovog razvoja. U konačnom država Srbija dugoročno je napravila više štete nego koristi za domaći IT sektor.

Kako davati subvencije

Institucije koje daju subvencije treba u svojim strukturama da imaju ljude sa iskustvom na tržištu. Ljudi koji znaju kako tržište diše.

Moraju se odraditi dugoročne analize takvih intervencija i njihov uticaj na okolinu.

Lično smatram da svaka firma koja je dobila neku vrstu subvencije mora u potpunosti otvoriti svoje poslovanje za javnost. Moramo imati parametre kojima se mjeri uspjeh i moramo imati zadate ciljeve.

Ko ne ostvari ciljeve, pa-pa.

Samoregulacija tržišta

Imamo mnogo buke ovih dana, kako je ideja slobodnog tržišta podbacila, kako nam treba socijalizam i uravnilovka.

Najtužnije je što ovo propagiraju ljudi ekonomske struke, izgleda nisu pratili predavanja, ili jesu, ali ona iz marksizma.

Tokom korona krize nije tržište kolabiralo samo od sebe, nego je neko donio odluku da sve ekonomske aktivnosti stopira. Logika nameće da onaj ko ga je stopirao, treba da ga ponovo aktivira.

Samoregulacija znači da se dobre kompanije razvijaju, a da loše propadaju.

To je kao evolucija. Ljudi su gubili loše osobine a zadržavali bolje. Kroz vrijeme, došli smo do ovoga gdje smo danas.

Isto to treba uraditi i sa tržištem, pustiti ga da se razvija bez intervencija. Neka kompanije koje ne mogu da izdrže tržišnu borbu propadnu, ne treba im produžavati agoniju.

I to nije loše. Zaposleni iz te kompanije će se zaposliti u drugim kompanijama, neki će otvoriti svoje i u konačnom dešavaće se rast. Te nove kompanije plaćaće poreze i doprinose, radiće bez intervencija i neće im trebati pomoć.

Besplatno nije dobro

Davanje grantova, subvencija, bespovratnih sredstava i baziranje biznisa na tome, je skoro pa uvijek promašaj.

Krenite od sebe. Smatrate li vrijednijim nešto što ste dobili za nula eura ili nešto što ste dobro platili od svog novca?

Dokazano je da ljudi ono što je besplatno prihvataju olako, kao manje vrijedno.

Isto je tako i sa kompanijama. Ako im neko da sredstva koja nisu zaradili u tržišnoj borbi, isto tako ih shvataju. Počinju na nedomaćinske načine da troše i investiraju novac. Ne gledaju kako se tržište ponaša i ne napreduju. Imaju siguran novac i počinju da razmišljaju samo kako sledeću dozu (subvenciju) da dobiju.

Svi treba da imamo podjednako

Ovo je tek loša ideja.

Istorija nas dobro uči šta se dešava sa ovakvim projektima, imali smo iskustva.

Ako svi dobijamo isto, nezavisno od toga koliko radimo, zbog čega bi ljudi bili motivisani da rade i stvaraju više?

Zbog čega da otvaraju nove firme i nove biznise, ako na kraju mjeseca svi treba isto da dobijemo.

Došli bi do toga da se potpuno zaustavi preduzetništvo, da ljudi izgube želju za pokretanjem nečega novoga, da nemamo nove kompanije, rast, zapošljavanje. Posljedično bi se budžet punio sve manje i manje, morali bi da povećavamo poreze i krenula bi spirala negativnih posljedica.

Primjer Španije i uticaj zlata

Zanimljiv primjer iz istorije je Španija iz 15. i 16. vijeka. Zbog velikog dotoka zlata i srebra koje su španski osvajači otimali i donosili u Španiju ljudi su prestajali da rade dotadašnje poslove. Stopirana je domaća proizvodnja, i Španija počela svu robu da uvozi. Poznato?

Desilo se da su svi imali previše novca i cijene svega su skočile. Novac se odlivao brže iz zemlje nego što su osvajači mogli da donesu zlata.

Došlo je do kolapsa.

Isto bi se to desilo i danas, da svim ljudima država mjesečno daje po 1000 eura, Basic Income ideja.

Kakva nam treba ekonomska politika?

Treba nam politika gdje se gledaju male firme koje su se same razvile. Ljudi koji su bez intervencija i pomoći napravili nešto.

Takvim kompanijama treba dopustiti da se razviju, na način što nećemo pomagati njihovu nezdravu konkurenciju. Vrlo jednostavno.

Umjesto gomile bolesničkih kompanija koje isisavaju novac i drže zaposlene kao taoce imali bi ekonomski procvat.

Ako se desi da samo jedna kompanija napravi veliki uspjeh to će pokrenuti čitavu lavinu preduzetničke energije. Imaćemo preduzetničku revoluciju.

Do sada to se nije desilo, a koliko ćemo čekati da se desi zavisi od svakoga od nas.

Ako razmišljate da pokrenete kompaniju, pročitajte tekst o pokretanju firme u Crnoj Gori.