U maloj izolovanoj sredini, bolje nego na drugim mjestima, vidi se strah od tuđeg uspjeha. To nije nikakva specifičnost naše sredine, ali kako se svi poznajemo, lakše je uočavamo.

Lakše je ogovarati i spoticati druge, nego pokušati promijeniti sebe ili napraviti nešto korisno.

Lakše je svaljivati krivicu na druge, nego preuzeti odgovornost za sopstveni život.

Lake korake preduzima većina, ali nismo ovdje da bi se bavili popularnim stvarima.

Želim da sagledamo ovaj problem iz nivoa preduzetnika.

Rast nastaje kad izađemo iz zone komfora

Svako živi u nekom svom mikrosvijetu, radi ono za šta se školovao, druži se sa istim ljudima, ide na posao i vraća se kući. To je to.

Ima ljudi koji svoje živote urede na način da nemaju stresa, postave niska ili srednja očekivanja i zadovoljni su.

Kako su smanjili svoj krug funkcionisanja, polako im se smanjuju i izgledi da dođu u dodir sa pravim šansama.

U tom momentu oni se okreću ljudima koji rade isto što i oni, prate svaki njihov korak, boje se da im ne otmu šansu, kada se ona pojavi.

Oni su sami sebi smanjili polje djelovanja i u njihov vidokrug dolaze samo ljudi iz njihovog okruženja, a okruženje je sve manje i manje.

I dolazimo do toga, da su svi u strahu jedni od drugih.

Ako prebacimo ovo u nivo privrede Crne Gore, možemo da vidimo isti problem. Naš izvoz je gotovo zanemarljiv, mi ne priznajemo ništa van naših granica.

Domaće kompanije se bore za tržište koje je slomljeno, siva ekonomija nadjačava regularnu ekonomiju, nije baš neka šansa.

Mala bara

Kako izgleda mala bara, najbolje se vidi na primjeru javnih nabavki iz oblasti IT-a. Imamo IT sektor koji generiše oko 50 miliona eura godišnje i javne nabavke iz IT-a koje su oko 40 miliona eura.

Kako su rasle javne nabavke, tako su rasle i firme koje su se naslanjale na njega.

Ukoliko bi kojim slučajem javne nabavke spale na neki nivo od 5 miliona eura godišnje, 80% tih firmi bi se zatvorilo. Nemoguće je da kompanija preko noći promijeni biznis model, to je bolan proces.

Meni je zanimljivo kako samo mali broj ljudi vidi da je pita veća od 50 miliona eura.

Sa ovim brojem ljudi te iste firme bi mogle da prave milijardu eura ili više. Nisam u zabludi, za njih je kasno, ali pojavljivaće se nove kompanije.

Partnerstva za rast

Od najnižih nivoa, pa sve do velikih kompanija, ljudi gotovo da ne ostvaruju zdravu saradnju.

Zdrava saradnja je ona koja svima donosi profit.

Mi nemamo zadruge, nemamo otkupne centre, nemamo klastere (osim IT klastera od skoro), nemamo sinergetski efekat. Za to nam ne treba država, nego ljudi moraju da izađu iz svoje zone komfora i komuniciraju.

Hoteli ne treba da čekaju ministarstva i turističke organizacije, sami treba da se organizuju i krenu u zajednički nastup.

Proizvođači hrane treba da vide koji su to standardi, količine i kvalitet potrebni za izvoz, da se organizuju, naprave zadruge, preduzeća, napišu EU projekte, sami sebi riješe problem.

Mogao bih ovako do sutra da nabrajam.

Vrijeme za čekanje je prošlo, nemamo više nijedan razlog da čekamo bilo što. Naše granice su potpuno otvorene, imamo internet, imamo platni promet, možemo bilo gdje da izvozimo.